Plaća ili dividende? Pogrešan odgovor na ovo pitanje košta tvrtku milijune
Prvi put susreo sam se s ovom dilemom prije više od 20 godina, kada sam u vlastitoj tvrtki spajao dvije funkcije. U ovom članku objasnit ću zašto se razdvajanje uloga i prihoda direktora i vlasnika pokazalo ne samo korisnim nego i presudnim te koje pogreške poduzetnici najčešće čine pokušavajući spojiti te dvije funkcije.
Zapravo je sve vrlo jednostavno: direktoru treba isplaćivati istu plaću kakvu biste isplaćivali unajmljenom direktoru na toj poziciji. Istodobno financijsko upravljanje u tvrtki treba organizirati tako da se redovito isplaćuju dividende, koje predstavljaju nagradu vlasniku za uloženi kapital i preuzeti rizik. Važno je razumjeti da je riječ o dvjema potpuno različitim vrstama djelatnosti.
Dva različita posla – dvije različite naknade
Prvi je posao posao direktora. On obuhvaća upravljanje voditeljima odjela, planiranje, strategiju i provedbu. Slikovito rečeno, direktor je osoba koja izvlači maksimum iz postojećih tehnologija, resursa, marketinga i svega što tvrtka već ima na raspolaganju.
Drugi je posao posao vlasnika. On je usmjeren na viziju, budućnost, privlačenje investicija te uvođenje novih proizvoda, tehnologija i smjerova razvoja. To je potpuno drukčija vrsta rada koja zahtijeva drukčiji način razmišljanja i drukčiji model nagrađivanja.
Kako sam prvi put uspostavio takav sustav
Otprilike 2002. godine i sam sam se prvi put suočio s tim pitanjem dok sam u svojoj proizvodnoj tvrtki Heroldmaster uspostavljao sustav upravljanja. Nakon što smo uredili financijski menadžment, dobili smo sustav u kojem su se svakoga tjedna izdvajali određeni iznosi. Dio je odlazio u stabilne pričuve, a dio u fond za isplatu bonusa iz dobiti.
To je bio jedini način da stvaramo pričuve i osiguramo sredstva za gospodarski rast – pretvorivši ih u obvezan trošak, jednako kao što su to porezi, najamnina i ostale obveze tvrtke.
Počeli smo raditi prema tom sustavu i ubrzo mi se nametnulo pitanje: koliku plaću trebam isplaćivati sebi kao vlasniku koji je ujedno i direktor? Moj partner i ja odlučili smo da si moramo isplaćivati tržišnu plaću. Ako je, primjerice, kvalitetan direktor za tvrtku naše veličine u tom trenutku vrijedio između 1.500 i 2.000 američkih dolara mjesečno, upravo sam si toliki iznos odredio kao direktorsku plaću. Ostatak naknade primao sam kao suvlasnik, kroz dividende koje su ovisile o razvoju i uspješnosti tvrtke.
Što je donijelo razdvajanje uloga
Takav je pristup imao vrlo pozitivan učinak. Prilično brzo shvatio sam da mi je mnogo perspektivnije i zanimljivije raditi na tome da tvrtka raste što brže kako bi rasle i dividende. Nakon nekog vremena zaposlio sam direktora. To se pokazalo mnogo lakšim jer je sustav već bio jasno postavljen: plaća, uloga i odgovornosti bili su precizno definirani.
Zašto je spajanje uloga vlasnika i direktora pogreška
Kada jedna osoba istodobno obavlja funkciju vlasnika i direktora, posao direktora najčešće obavlja prosječno. Jednostavno je fizički nemoguće kvalitetno igrati obje uloge u isto vrijeme. Vrijeme je ograničen resurs. Da bi se bavio vlasničkim poslom – strategijom i razvojem – vlasnik mora tome posvetiti znatan dio svojega vremena. No čim to čini, neizbježno trpi kvaliteta njegova rada na poziciji direktora.
Da je na tom mjestu profesionalni direktor koji se u potpunosti posvećuje upravljanju, taj bi posao obavljao kvalitetnije. Zato situacija u kojoj je vlasnik ujedno i direktor može biti opravdana samo tijekom kratkog prijelaznog razdoblja. Čim se za to stvore uvjeti, te uloge treba razdvojiti.
Istraživanje kineskih znanstvenika, objavljeno u časopisu Frontiers in Psychology, potvrđuje da spajanje uloga vlasnika i direktora smanjuje učinkovitost poslovanja. Istraživanje provedeno na više od 300 poduzetnika pokazalo je da vlasnici koji istodobno vode strategiju, operativno poslovanje i razvoj tima češće doživljavaju preopterećenje. To dovodi do slabije koncentracije, većeg stresa i lošijih poslovnih odluka. Autori istraživanja ističu delegiranje kao ključan alat koji vlasniku omogućuje izlazak iz operative i vraćanje fokusa na strateški razvoj.
Postoji i drugi razlog. Vlasnik je po svojoj prirodi usmjeren na podizanje ljestvice i uvođenje inovacija. Direktor je, naprotiv, često usmjeren na stabilnost procesa i izbjegavanje naglih promjena. Za direktora svaka inovacija znači dodatni napor i određeni rizik. Zato, kada ista osoba obavlja obje uloge, postaje kočnica samoj sebi.
Sukob interesa unutar jedne osobe
Kada sam u ulozi direktora, iskreno govoreći, ne želim slušati o ambicioznim planovima vlasnika jer znam da će mi donijeti više posla. A kada sam u ulozi vlasnika, razmišljam o tome kako ću ja, kao direktor, sve to morati provesti. Rezultat je da svjesno ili nesvjesno počinjem kočiti vlastitu kreativnost i inicijativu. Time nanosim štetu i budućnosti tvrtke i njezinoj trenutačnoj učinkovitosti.
Kako to riješiti?
Najjednostavnije je uvesti sustav upravljanja i zaposliti profesionalnog direktora. To vlasniku omogućuje prijelaz na upravljanje putem sustava, umjesto kroz neprestano osobno sudjelovanje u svakom detalju.
Kada se sustav jednom uspostavi, događa se prava promjena. Vlasnik promatra direktora i odjednom uočava koliko je neiskorištenih prilika u poslovanju. Shvaća da postoje deseci smjerova razvoja koje prije jednostavno nije primjećivao. Odjednom ima više vremena, energije i kreativnosti.
I to ne zato što se promijenio kao osoba, nego zato što je izašao iz svakodnevnog operativnog pritiska. Dobio je priliku promotriti poslovanje sa strane i tek tada počinje u potpunosti ostvarivati svoj potencijal. Upravo to smatram glavnim ciljem razvoja poduzetnika – ne samo zarađivati novac, nego dosegnuti razinu na kojoj tvrtkom upravljate kao vlasnik koji stvara vrijednost, a ne kao netko tko neprestano „gasi požare“.
Autor Alexander Visotsky je osnivač akceleratora Business Booster
