Nolanova dekonstrukcija mita o Odiseju, pogled na antiratni ep iz ljetnog kina
Verzija epa Odiseja (The Odyssey) Christophera Nolana potaknula je burnu raspravu u svjetskim intelektualnim, filmskim i akademskim krugovima. Režiser je Homerov antički ep transformirao u mračnu, psihološki i geopolitički slojevitu studiju o padu civilizacija, ratnoj traumi i iluziji imperijalne superiornosti.
Film sam pogledao pod zvjezdanim hvarskim nebom u sklopu projekta Kino Mediteran. Iako lišen IMAX luksuza, imao sam priliku duboko uroniti u priču.
Dok smo u filmovima i književnosti navikli gledati mirni i idilični Mediteran u najljepšim nijansama plavetnila, Nolan nam ovdje servira sasvim drukčiju sliku. Njegov je Mediteran mračan, brutalan i ispunjen nasiljem, pa je kontrast između blage otočke noći, laganog maestrala i surovosti na ekranu bio još snažniji.
Od heroja do čovjeka slomljenog ratom
Ono što u ovoj verziji Odiseje gledamo može se promatrati kao dekonstrukcija samih temelja zapadne civilizacije. Dok je tradicija stoljećima slavila Odiseja kao lukavog i nepobjedivog junaka, Nolan u liku, kojeg tumači Matt Damon, donosi nešto sasvim drugo.
Za razliku od tradicionalnog narativa o heroju, Nolan Odiseja portretira kao duboko traumatiziranog ratnog zapovjednika, proganjanog vlastitim zločinima.
Intelektualna javnost, od Guardiana do brojnih filmskih analitičara, prilično je podijeljena kada je riječ o samoj izvedbi. Ipak, čini se da gotovo svi u filmu prepoznaju jasnu i kompleksnu metaforu suvremenog imperijalizma, političko-moralnog zločina i cikličke propasti društva.
Moralna ozljeda umjesto PTSP-a
Središnja psihološka metafora filma nije borba protiv vanjskih čudovišta, nego borba s vlastitom krivnjom. Filmski analitičari naglašavaju kako Nolanov Odisej ne pati od klasičnog PTSP-a, već od tzv. moralne ozljede – stanja koje nastaje kada pojedinac prekrši vlastite najdublje moralne kodove u ime pobjede.
Takvo stanje posebno dolazi do izražaja u sekvenci u kojoj Odisej sa svojim vojnicima prolazi pokraj sirena. Dok su ostali članovi posade začepili uši voskom, zavezani Odisej sluša pjesmu sirena i proživljava unutarnju borbu s vlastitom krivnjom.
Zanimljivo je kako gledatelji nikada u potpunosti ne čuju pjesmu sirena, no prizor i zvuk ostavljaju dubok, gotovo katarzičan dojam i gorak okus. Viralnost ove scene na društvenim mrežama već nagovještava njezin ulazak u filmske anale.
Za razliku od Homerove božice koja aktivno vodi junaka prema pobjedi, Nolanova Atena, koju tumači Zendaya, prikazana je kao melankolična, nijema i sablasna utvara. Ona nije božanski zaštitnik, nego projekcija Odisejeve krivnje zbog razaranja Troje i ubojstva nevinih. Drugim riječima, ona je utjelovljena grižnja savjesti.
Kalipso i terapija suočavanja
Otok božice Kalipso, koju glumi Charlize Theron, u filmu funkcionira kao alegorija terapije, izolacije i psihološke rehabilitacije. Umjesto posesivne tamničarke, Kalipso ga postupno odvikava od listova lotosa, koji simboliziraju ovisnost o zaboravu i potiskivanju, te ga prisiljava na sjećanje i suočavanje s ratnim strahotama.
„Kad vidiš smrt, vidiš li u njoj slučajnost ili posljedicu?“ pitanje je koje Atena postavlja Odiseju, sažimajući njegovu temeljnu dilemu odgovornosti.
Sociopolitički analitičari u Nolanovu Trojanskom konju i „Narodu s mora“ vide ozbiljnu geopolitičku alegoriju, odnosno jasnu metaforu suvremenih međunarodnih odnosa. Istodobno u tome prepoznaju oštru kritiku zapadne dominacije i iluzije o „superiornoj civilizaciji“.
Film praktički demonstrira kako vojna sila, uvjerena u vlastitu pravednost, na terenu postaje brutalna razaračka snaga. Kada grčki vojnici zapale selo, a zatim ostanu zatečeni otporom lokalnog stanovništva, starac im odgovara da su u njima prepoznali barbare – „Narode s mora“.
Raskrinkavanje mita o Trojanskom konju
Posebno je impresivno kako je Trojanski konj, jedan od najpoznatijih vojnih manevara u povijesti, doživio potpuno raskrinkavanje. U filmu je prikazan kao sakrilegij i kršenje Zeusova zakona o svetom pravu gostoprimstva. Unošenjem oružja skrivenog u dar trajno se narušava antički moralni poredak.
Čak je i koncept slavnog i dugo očekivanog povratka kući Nolan lišio tradicionalnog trijumfalizma. Umjesto toga smješta nas u politički kolaps na Itaci i borbu za vlast.
Udvarači nisu samo pohlepni pojedinci, nego politički uzurpatori koji koriste odsutnost vladara kako bi uništili zajednicu. Odisej se vraća kao prosjak u vlastiti dom, ali ne samo kao dio strategije obračuna s proscima. On se odriče ponosa te od svoje zajednice traži oprost i milost.
Završetak koji mijenja smisao epa
Najradikalniji Nolanov odmak od Homera događa se na samom kraju. Film preskače krvavi građanski rat na Itaci i završava prizorom u kojem Odisej i Penelopa, koju glumi Anne Hathaway, plove prema zapadu kako bi prinijeli žrtve i umirili duše onih koji su pali zbog njegove oholosti.
Povratak kući tako postaje trajni proces pomirenja, a ne konačno odredište.
Bilo kako bilo, uistinu je zanimljivo pratiti dijametralno suprotstavljene reakcije u globalnim intelektualnim krugovima. Jedni film čitaju kao poziv na obranu zapadnih vrijednosti kroz poniznost i pokajanje. S druge strane, prevoditeljica Homera Emily Wilson u medijima je oštro kritizirala film zbog oduzimanja Homerove duhovitosti, dinamičnosti i slojevitosti, prigovarajući kako je Nolan višedimenzionalnog antičkog junaka sveo na „tmurnog vojnika s PTSP-om“. Treću skupinu čine oni koji film hvale kao antiratni esej koji se izravno obraća suvremenim vojnim intervencijama. Ističu kako se invazije i zločini neizbježno vraćaju poput kletve upravo vođama koji ih pokreću.
Pobjeda bez morala nije pobjeda
Nolanova Odiseja nije samo filmski ep o antičkom mitu, nego upozorenje modernom liderstvu. Ona postavlja neugodno, ali nužno pitanje: kolika je stvarna cijena pobjede ako je u procesu uništen moralni temelj na kojem je izgrađen naš vlastiti svijet?
U vremenu kada se povijesne lekcije tako lako zaboravljaju, film služi kao snažan vizualni i narativni podsjetnik da napredak bez etike i moć bez poniznosti vode prema neizbježnom padu – kako civilizacijskom, tako i našem unutarnjem.
Autor prof.dr.sc. Domagoj Bebić s Fakulteta političkih znanosti
