Venezuelska nafta ponovno privlači milijarde, ali najveći dio novca i dalje kontrolira SAD
Analitičari upozoravaju na netransparentno upravljanje milijardama dolara prihoda, dok lokalne zajednice i dalje čekaju koristi od rasta proizvodnje.
Venezuelska naftna industrija oporavlja se nakon dva desetljeća pada, no najveći dio prihoda i dalje prolazi pod nadzorom Sjedinjenih Država, dok strani investitori čekaju političku stabilizaciju zemlje prije novih velikih ulaganja.
Proizvodnja nafte u Venezueli nastavila je rasti i između travnja i lipnja ove godine dosegnula je prosječno 1,2 milijuna barela dnevno, u odnosu na milijun barela dnevno u 2025. i oko 600.000 barela u 2020., kada je sektor bio na najnižoj razini u posljednjih nekoliko desetljeća.
Prema procjenama predsjednika Naftne komore savezne države Anzoátegui Víctora Joséa Moralesa, 2026. mogla bi biti najbolja godina za venezuelansku naftnu industriju u posljednjih 10 do 13 godina. Samo prošle godine izvoz nafte donio je zemlji oko devet milijardi dolara, a taj je iznos, tvrdi Morales, već premašen sredinom ove godine.
Rast proizvodnje rezultat je i promjene američke politike prema Caracasu. Washington je početkom godine ublažio dio sankcija te dopustio povratak šest velikih međunarodnih energetskih kompanija – Chevrona, BP-a, Shella, ENI-ja, Repsola i Maurel & Proma, piše Le Monde.
Uplate na račun u Dubaiju
Iako Donald Trump tvrdi da su Sjedinjene Države od venezuelanske nafte prikupile oko 13 milijardi dolara, stručnjaci upozoravaju da taj novac ne završava izravno u američkom proračunu.
Prihodi od prodaje nafte uplaćuju se na poseban račun pod nadzorom američkog Ministarstva financija (prvotno otvoren u Dubaiju), koje sredstva odobrava venezuelanskoj vladi tek nakon provjere i odobrenja pojedinih troškova.
Ekonomist i bivši direktor državne naftne kompanije PDVSA José Toro Hardy smatra da Caracas tim novcem ne raspolaže slobodno, dok stručnjaci upozoravaju da sustav i dalje karakterizira velika netransparentnost te da nije jasno koliko je sredstava stvarno isplaćeno Venezueli.
Francisco Monaldi, direktor energetskog programa pri Baker Institute for Public Policy na sveučilištu Rice u Houstonu, kaže kako se ne zna koliko je novca uplaćeno niti koliko je isplaćeno, što je neprihvatljivo. Monaldi ne isključuje mogućnost da je dio prihoda završio kod osoba bliskih Trumpu ili među saveznicima venezuelanskih vlasti. “Postoji očit nesrazmjer između iznosa koji se vratio Venezueli i iznosa koji bi se trebao nalaziti na računu američkog Ministarstva financija”, zaključuje.
Potrebno 170 milijardi novih ulaganja
Unatoč oporavku, Venezuela je i dalje daleko od proizvodnje iz kasnih 1990-ih, kada je dnevno crpila oko 3,4 milijuna barela nafte.
Prema procjenama Hardyja, za povratak na tu razinu potrebno je između 100 i 150 milijardi dolara novih ulaganja, uz dodatnih 15 do 20 milijardi dolara za obnovu elektroenergetske mreže. Država, kaže, nema taj kapital i morat će se osloniti na privatne investitore.
Iako su se velike naftne kompanije vratile u Venezuelu, nove milijardske investicije zasad izostaju.Glavni razlog je politička neizvjesnost.
“Ključno je pitanje hoće li buduća vlast poštovati ugovore koji se danas potpisuju”, smatra Monaldi.
Portal Axios početkom kolovoza objavio je da ove godine nije zaključen nijedan novi veliki naftni posao između američkih kompanija i Venezuele, uz ocjenu da Washington vrlo oprezno otvara venezuelansko tržište.
Dodatni problem predstavlja i novi zakon o ugljikovodicima, koji prema mišljenju bivših čelnika PDVSA-e, vladi daje prevelike ovlasti pri određivanju poreza te ne pruža dovoljno pravne zaštite stranim ulagačima.
Građani ne osjećaju korist
Dok proizvodnja raste, stanovnici naftnih regija zasad ne vide značajnije koristi.
Gradovi oko jezera Maracaibo, kolijevke venezuelanske naftne industrije, i dalje se suočavaju s čestim nestancima struje, prekidima opskrbe pitkom vodom i lošom infrastrukturom.
Istodobno, okoliš plaća visoku cijenu. Jezero Maracaibo već desetljećima pogađaju česta izlijevanja nafte iz dotrajalih cjevovoda, a ekološke organizacije predlažu da se pet posto prihoda od nafte usmjeri na sanaciju jezera. Taj prijedlog zasad nije prihvaćen.
Za mnoge analitičare upravo to najbolje opisuje paradoks Venezuele: zemlja s gotovo petinom potvrđenih svjetskih rezervi nafte ponovno povećava proizvodnju i privlači strane ulagače, ali se gospodarski oporavak još uvijek ne prelijeva na životni standard većine stanovništva.
